srijeda, 30. siječnja 2013.

Goatman

Od svih fantomskih stvorenja koja žive na usamljenim, romantičnim mjestima, najužasniji i najopasniji je Goatman (čovjek-jarac), stvorenje  koje bi trebali izbjegavati pod svaku cijenu. On je jedan od najužasavajućih stvorenja SAD-a; pola čovjek, pola jarac. Pojavljuje se na mirnim cestama grada Marylanda, sa sjajnom sjekirom kojom ubija tinejdžere. Policija je uvijek imala problema s hvatanjem Goatmana zbog njegovih jakih nogu i beskrajne izdržljivosti. Niko ne zna točno od kuda je došao. Legenda kaže da je on rezultat tajnog eksperimenta, odobrenog od strane Washington DC-a, a provedenog od strane lokalnih vlasti. Međutim nešto je pošlo po zlu. Prema glasinama, neki je znanstvenik provodio pokuse na životinjama za poboljšanje čovjekove fizičke sposobnosti. Nažalost, eksperiment s kozom skroz je proveden krivo. Nakon nestanka struje, izbila je mješavina dima. Nakon što se dim staložio, znanstvenik se pretvorio u čudovište; pola čovjek, pola koza. Zaluđen s razočaranjem i strahom onoga što bi mu se moglo dogoditi, vrišteći je pobjegao u noć. Goatman je bio izgubljen... Zbog svog grotesknog izgleda, Goatman je razvio posebnu mržnju prema mladim, lijepim tinejdžerima i njegov život je sada posvećen njihovom ubijanju. Neke od njegovih žrtava prežive jer se zaključaju u autu tijekom pojave napada. Čudovište voli skočiti na aute i prestrašiti ljude. Kada je posebno žedan krvi, probuši im gume od auta kako ne bi mogle pobjeći. Zlo stvorenje ih tada odvuče sa sobom u šumu, gdje ih troši s velikim zadovoljstvom. Možda je on samo priča kako otjerati mlade parove iz mjesta gdje mogu biti sam i uživati. Ili, možda i ne. Moj savjet: ako želite negdje stati uz cestu, zaključajte vrata automobila i pažljivo se ogledajte oko sebe da vidite imali ičeg neobičnog. Ne zaustavljajte auto usred šume ni pod kojim okolnostima.

subota, 26. siječnja 2013.

Bazilisk

Prvog poznatog Baziliska uzgojio je Herpo Odurni(parsel-ust). On je nakon mnogobrojnih pokusa otkrio da će iz kokošjeg jaja na kojem je sjedila krastača izaći divovska zmija sa strašnim moćima. Bazilisk je zelena zmija koja može narasti između 14 i 16 m. Očnjaci Baziliska su vrlo otrovni,ali njegovo najsmrtonosnije oružje su svakako njegove velike žute oči. Tko pogleda u njih trenutno umire. Međutim, postoji mogućnost da se izbjegne smrt na način da ga ne gledate u oči, nego sa sobom nosite ogledalo i gledate njegov odraz. Tada nećete umrijeti nego se pretvoriti u kamen, a odkameniti se tek kad Bazilisk umre. Bazilisk može doživjeti duboku starost. Pretpostavlja se da je Bazilisk Herpa Odurnog živio između 800 i 1000 godina. Baziliska može kontrolirati samo parsel-ust.

petak, 25. siječnja 2013.

Minotaur

Minos je bio božanskog porijekla, sin je Zeusa, boga nad bogovima. U Feniciji Zeus je sreo Europu, kći feničkog kralja Aegenora, koja je s prijateljicama brala cvjeće uz obalu mora. Zeus se u nju zaljubio. Da bi joj se približio, pretvorio se u snježnobijelog bika. Princeza se igrala s bikom, ali čim je sjela na bika, on se bacio u more i odveo je na Kretu. Zaveo ju je ispod jednog drveta u Gortysu kojae od tada uvijek ima zeleno lišće. Iz njihove veze rođena su tri sina: Minos, Radamantis i Sarpedon. Europa se kasnije udala za Asteriosa, kralja Krita. Kad je on umro, na prijestoelj je došao Minos. Minos je upravljao prema zakonima koje mu je svakih devet godina davao njegov otac Zeus. Minos je za ženu uzeo Pasifaju, kći Heliosa i nimfe Krete. Imali su četiri sina i četiri kćeri. Jednom, Minos je tražio od Posejdona da ga ovaj potvrdi za kralja Krete (ispred njegove braće). Posejdon je to i učinio na način da mu je poslao snježnobijelog bika koji je izašao iz mora, a Minos ga je trebao žrtvovati u njegovu čast. Minos, očaran ljepotom bika, odlučio je tog bika ostaviti za sebe, a Posejdonu u čast žrtvovati drugog bika. Bijesan zbog prijevare, Posejdon je smišljao osvetu: učinio je da se Minosova supruga Pasifaja zaljubi u bika. Ona je svoju želju povjerila Dedalu, poznatom umjetniku onog doba, a on joj je obećao pomoći. Dedal je napravio drvenu kravu, presvukao je pravom kravljom kožom; Pasifaja se sakrila u drveni oblik i zadovoljila je požudu. Iz njihove veze rodilo se čudovište nazvano Minotaur, čudovište s glavom bika i tijelom čovjeka. Minos je htio sakriti skandal te se obratio proročištu za savjet. Savjet je glasio: neka Minos naredi Dedalu da ovaj sagradi labirint u koji bi sakrio čudovište. U međuvremenu, Minosov sin Androgej bio je ubijen na igrama u Ateni. Priča kaže da je Androgej osvojio sve nagrade što je izazvalo ljubomoru ostalih igrača te je bio ubijen. Zbog toga je Minos poslao ekspediciju protiv Atene; prisilio je kralja Atene Egeja da mu svakih devet godina šalje po sedam mladića i sedam djevojaka koji su služili kao hrana Minotauru. Kad je ponovno došlo vrijeme da Atena pošalje mladiće i devojke na Krit, njima se priključio i Tezej, sin kralja Egeja, koji je odlučio ubiti čudovište. Tezej je dogovorio s ocem da će na povratku, ako njegova zamisao uspije, podići bijela jedra umjesto crnih s kojima je krenuo na put. Kad je stigao u Knossos, u Tezeja se zaljubila Ariadne, Minosova kći. Obećala mu je pomoći, ako je Tezej povede kao suprugu u Atenu. Otkrila mu je tajnu labirinta i dala mu klupko vune koje mu je trebalo pokazati izlaz iz labirinta. Tezej je pričvrstio kraj tog klupka na ulaz, došao do Minotaura, ubio ga, žrtvovao ga Posejdonu (koji mu je za uzvrat obećao siguran povratak) i izašao iz labirinta sljedeći nit. Zajedno s Ariadne i svim Atinjenima pobegao je s Krita i krenuo put Atene. Odlučili su se odmoriti na Naxosu gdje je Tezej ostavio Ariadne usnulu na plaži; tako su mu bili savjetovali bogovi, jer je Ariadne bila obećena bogu vina Dioniziju. Tezej je od velike radosti zaboravio podići bijela jedra. Njegov otac Egej, kad je na pučini ugledao sinov brod s crnim jedrima, od očaja se bacio u more koje od tada nosi njegovo ime – Egejsko more. U Knossosu, Minosov bijes sručio se na Dedala koji je, da bi pobjegao, napravio krila od voska za sebe i svog sina Ikara. Ikar se pak oglušio na očeve savjete – otac mu je savetovao da ne leti previsoko da sunce ne bi rastopilo vosak koji je držao krila. Ikar je pao u more koje od tada nosi njegovo ime – Ikarion pelagos.

Vila zla - Banshee

 
" SMRT NARIČEM TVOJU, SMRT TVOJU I BLIŽNJEGA TVOGA. MOJ VAPAJ NEČIJI JE KRAJ, MOJI ĆE JECAJI NAGOVJESTITI NEČIJI ODLAZAK U VJEČNA LOVIŠTA... VAPAJA MOGA I MOGA NARICANJA I JECAJA SMRTNO BOLESNI NE ČUJU KAO NI DUŠE UMIRUĆE, KAO NI DUŠE ČIJI JE KRAJ BLIZU..." stoji u mitskom opisu legende o Banshee. Riječ je o legedni koja je raširena među narodima keltskog porijekla (Škoti, Irci). Ipak, da li je riječ samo o legendi??? Svjedoci, zabilježeni događaji i činjenice tvrde drugačije... Naziv Banshee potječe iz galskog jezike ; Bean Shide, u prevodu vila. Iako je riječ o vili mnogi je parapsiholozi svrstavaju među duhove. Banshee je duh zaštitnik svih keltskih porodica, ali njena pojava nagoviješta smrt određenog člana porodica. Ipak o njenoj se "pojavi" ne može konkretno govoriti... niko je nikada nije vidio! Postoje samo nagađanja, ali jedno je sigurno - Banshe nije izmišljotina. Prema legendarnim opisima Banshee je normalne (ljudkse) visine i ima dugačku crvenu kosu. Štiti samo najpobožnije i najbogobojaznije obitelji kakvih je u Irskoj danas samo nekoliko. kada jednom čalnu porodice dođe kraj, banshhe se nađe pred vratima buduće kuće žalosti i češlja kosu, pri tome proizvodeći strašne, neljudske urile i vrištanja koji ponekad liče i na neki divlji plač. Čuli su je i pojedinci i grupe ljudi. kada je čuje pojedinac, umire njegov bližnji; kada je čuje grupa - uvijek je jedno u grupi ne čuje. Taj koji ne čuje naricanje Banshee, završio je sa ovim svijetom.  Sada ću navest9i jednistveni slučaj svjedoka, koji je čak više puta čuo bansheena naricanja. Svjedok pod pseudonimom "James O`Barry", Banshee je prvi put čuo kada je bio veoma mlad. Dok je ležao u krevetu čuo je vrisku i naricanje pod prozorm - za 2 sata javljeno mu je da mu je umro djed. 17 godina nakon pomenutog događaja O`Barry je ponovo čuo Banshee. Odmah je znao o "komu" se radi, pomolio se je za svoju majku, braću i sestre. Ipak, kako je naveo, neki unutarnji glas mu je govorio da nije niko od njih. O`Barry je to naricanje čuo 22.11.1963. - neposredno nakon podneva. Nekoliko minuta prije Bansheenog naricanja ubijen je njegov strai prijatelj i poznanik - John Fitzgerald Kennedy... Bansheenih pojava bilo je još mnogo, a često banshee nariče ispred kuće u kojoj neko treba umrijeti (mada ima i izuzetaka). legenda kaže da, ako Banshee bude uhvaćena, onaj kojemu smrt prijeti mora nastaviti živjeti no dosada je niko nije uhvatio...
 
 
 

Ukleti otok Alcatraz

Zbog manjeg prekršaja jedan čovjek biva sam u ćeliji 14D. Nakon nekoliko trenutaka počeo je vrištati. Tvrdio je kako je s njim u ćeliji čudovište sa svjetlećim očima. Priče o duhovima nisu bila rijetkost, ali su čuvari to smatrali besmislicama i pričama za laku noć. Nitko od stražara se nije obazirao na vrištanje zatvorenika. Vrištanje se nastavilo dugo u noć, sve dok nije naglo prestalo. Ujutro je jadnik pronađen mrtav, ukočenog i prestravljenog izraza lica, sa vidljivim otiscima šaka oko vrata. Autopsijom je utvrđeno kako modrice koje su nastale usred gušenja nisu bile djelu ruku tog čovjeka, odnosno da se ne radi o samo-zadavljenju. Nešto je udavilo tog čovjeka, nešto što je s njim ostalo zaključano u ćeliji, nešto za što tvrde da i danas vreba iz ćelije 14 D. Otočić Alcatraz se nalazi nedaleko od Kalifornijske obale. Početkom 1850-tih godina na njemu je uspostavljen vojni kompleks. Kasnije je taj vojni kompleks pretvoren u najstrože čuvani zatvor, u kojem su boravili najveći kriminalci. Među najpoznatijima je bio zasigurno Al Capone. 1963. Godine taj najčuvaniji zatvor je zatvoren. Godinama su čuvari, a kasnije i posjetitelji, bili svjedoci mnogim „pojavama“ duhova, koji bi se samo pojavili, te pred očima svjedoka stajali kao čovjek od krvi i mesa, da bi nakon nekoliko trenutaka ponovno nestali. Zvukovi stenjanja, vrištanja, agonije i boli izvirali su iz samih zidova bez ikakvog vidljivog uzroka. Cijeli otok je ispunjen jezivim osjećajem da nikada niste sami. Negativna vibra postoji i danas, prožima svakog tko stupi na taj otok. U hodniku u bloku C, gdje su tri kriminalca ubijena u pokušaju bijega, često se čuju neobični zvukovi, no kada bi netko otvorio vrata hodnika kako bi vidio tko proizvodi takve zvukove, oni bi prestali a hodnik bi zjapio prazan. Čim bi se vrata zatvorila, zvukovi bi se ponovno pojavili. Osim zvukova ponekad bi se mogla vidjeti osoba, bolje rečeno duh u uniformi. Koliko god strah u kosti utjerivao blok C ipak postoji i mnogo strašnije mjesto u tom kompleksu. Blok D. Nadograđen kao mjesto veće sigurnosti i veće brutalnosti u kažnjavanju zatvorenika. Zatvorenici iz tog odjela nisu bili u doticaju s vanjskim svijetom. Nisu smjeli raditi s ostalim zatvorenicima, niti jesti u glavnoj kantini. Jednom tjedno su imali pravo na rekreaciju, a dva puta tjedno na tuširanje. Od 42 ćelije, 36 su bile poput ostalih u kompleksu, no okrenute prema Golden Gate-u odakle su puhali hladni vjetrovi, a čuvari su znali upaliti dodatno hlađenje kako bi im boravak u ovim ćelijama učinili još nepodnošljivijim. 5 od preostalih 6 ćelija poznate su pod nazivom „Hole“, bile su namijenjene najtežim prijestupnicima. Smještene su u najhladnijem dijelu cijelog kompleksa, a sadržavale su samo umivaonik,nužnik i žarulju, koju su palili/gasili čuvari. Madrac na kojem bi spavali noću, bio bi im uzet svakog jutra, nisu smjeli izlaziti niti do tuševa, nisu imali pravo na nikakvu zatvorsku literaturu, zatvoreni sami sa sobom i do 19 dana, suočeni s vlastitom dosadom. Zadnja ćelija – poznata kao „Oriental“ bila je mjesto najgore moguće kazne. Bez nužnika, umivaonika i ikakvog svjetla, samo mala rupa u podu za nuždu i hladnoća. Ćelija 14 D s početka priče bila je jedna od ćelija u „Hole“. Danas posjetitelji i osoblje koje radi na otoku osjete „hladne točke“ unutar bloka D, koji je popraćen intenzivnim osjećajem. Kažu da su ćelije 12 i 14 D najaktivnije što se tiče paranormalnosti. Za 14 D je čak zabilježeno da je bila hladnija i za 20 stupnjeva od okolnih ćelija, a emocionalni naboj je najjači u kutovima. Priča o otoku Alcatraz je jeziva i sama po sebi, bez ikakve „pomoći“ duhova i ostalih neobjašnjivih fenomena, no ovi paranormalni događaji nisu počeli samom izgradnjom kažnjeničkog kompleksa. Mnogo prije nego je Alcatraz udomio svoje prve zatvorenike, bio je poznat među Indijancima kao mjesto kojeg su se klonili, vjerujući da se na njemu nalaze zli dusi. Lovac na duhove Richard Senate je jednom prilikom sa vidovnjakom proveo noć zaključan u ćeliji 12 D, gdje kažu „stanuje“ zao duh. Čim su vrata ćelija bila zatvorena Senate je osjetio hladne prste na svom vratu, dok je vidovnjak imao vizije izobličenih tijela kao i tijela bez udova. Priče o neobičnim događanjima s otoka danas su dobro poznate i općeprihvaćene iako nikad znanstveno utvrđene, što je Alcatrazu donijelo nov i prikladan naziv među ljudima – Hellcatraz. Kako su očevici brojni, a mjesto vječno aktivno-lako se uvjeriti da ovo nisu priče za laku noć, nekakva energija vlada tim područjem, bilo izazvana samim umom promatrača kao neka vrsta autosugestije ili joj je izvor u onoj drugoj strani postojanja.

Vještice

Vještice su žene koje se bave vještičarenjem kako bi stekle nadnaravne moći za korištenje u dobre ili zle svrhe. Muški praktikant vještičarstva naziva se vještac. Tradicija razlikuje tzv. bijele i crne vještice. Dakako, etiketa vještica bila je izvanjska socijalna oznaka koju su određenim pojedincima ili skupinama pojedinaca nadijevale grupe izvan tog društvenog miljea. Zapravo, radilo se o sljedbenicima starih poganskih vjerovanja koja su u uskim krugovima nadživjela pojavu i širenje kršćanstva, stoga je Crkva poprijeko gledala na takve prakse. Na takva poganska vjerovanja nailazimo osobito kod keltskih naroda gdje je takva tradicija bila jaka, ali i kod germanskih i slavenskih naroda koji su sa sjevera donijeli svoje poganske običaje i vjerovanja. Još od 12. stoljeća Crkva je zauzela neprijateljski stav prema raznim duhovnim sljedbama (katari) koje su se pojavljivale u to vrijeme, a potkapale su autoritet Crkve i feudalnog sustava. Pripadnici tih sljedbi bivali su označeni i proganjani kao heretici. S vremenom progoni su se zaoštrili, a zbog straha od svega što bi moglo nauditi poziciji kršćanstva, stala je Crkva progoniti sve one koji su bili u nesrazmjeru s njenom ideologijom. Inkvizicija je osnovana još 1231. godine, a 1252. papa Inocent IV. odobrio je mučenje kao metodu iznude priznanja od zatvorenika, nakon čega je često slijedilo pogubljenje vješanjem ili spaljivanjem na lomači. Osim heretičkih sekti na udar inkvizicije došli su i pojedinci osumnjičeni za bavljenje magijom i čaranjem. Godine 1486. dvojica dominikanaca, Henricus Kramer i Jakob Sprenger objavila su djelo Malleus maleficarum (Malj protiv vještica) koji je teorijski sažeo vjerovanja u vještice i izložio različite vrste torture kao oblik ispitivanja. Od 15. do 18. stoljeća pogubljeno je na tisuće ljudi, većinom žena, pod optužbom za vještičarenje. Progoni su vršeni širom Europe, i u katoličkim i u protestantskim zemljama, a najteži su bili u Španjolskoj, Engleskoj, Italiji, Nizozemskoj, Belgiji, Švicarskoj i Njemačkoj. U Americi je najpoznatiji slučaj bilo suđenje vješticama iz Salema u Massachusettsu, gdje je 1692. -1693. optužena 141 osoba, od kojih je dvadeset pogubljeno.

četvrtak, 24. siječnja 2013.

Yeti

Nikada nisu pronađeni nikakvi materijalni dokazi o postojanju Yetija, ali ipak mnogo ljudi vjeruje u njegovo postojanje, pogotovo stanovnici teško pristupačnih planinskih predjela na cijelom planetu. Yeti je krajnje misteriozno biće koje u raznim dijelovima zemlje ima stotine različitih imena. Ipak, bez obzira kakvim ga imenima nazivali, nitko do sada nije ponudio nepobitne dokaze o njegovom postojanju. Polemika o Yetijevom postojanju je aktualna više od 400 godina kada ju je nagovijestio jedan njemački prirodnjak koji je tada boravio na neistraženim njemačkim planinama. Mnogi su alpinisti, avanturisti do sada pokušali dokazati Yetijevo postojanje. Raširene su mnoge priče o tragovima u snijegu, i isti su tragovi slikani, te je sakupljeno mnogo dlaka i sasušenog izmeta koji bi trebali pripadati sniježnom čovjeku, ali nitko do sada nije iznio nepobitne dokaze. Postoji jedna vrlo zanimljiva teorija koja navodno dokazuje Yetijevo postojanje. Nekoliko znanstvenika s raznih fakulteta u Velikoj Britaniji je dalo teoriju da je Yeti neandertalac, koji je preživio posljednje ledeno doba i koji se još uvijek skriva od moderne znanosti. Isti su istraživači i znanstvenici istraživali određene lokalitete na Altajskim planinama, te prema tvrdnjama lokalnog stanovništva Yeti postoji i da su ga ti stanovnici visokih predjela više puta vidjeli.

subota, 5. siječnja 2013.

Candyman

Prije puno godina, Candyman je bio stvaran čovjek. U dane ropstva Candyman je bio crni rob koji se zvao Daniel Robitaille koji je radio na plantaži u New Orleansu. Bio je talentirani slikar kojeg je vlasnik plantaže odabrao da nacrta portret njegove kćeri. Međutim, Daniel se zaljubio u kćer vlasnika plantaže. Kada je vlasnik plantaže, koji je bio rasist, otkrio za tajnu vezu Daniela i njegove kćeri, podignuo je ljutu svjetinu iz grada i protjerao Daniela van grada. Oružani vilama i gomilom pasa, lovili su roba preko polja i potoka. Na kraju su ga ipak ulovili, a jedan od njih mu je motornom pilom odsjekao desnu šaku. Naposljetku su ga premazali medom i bacili u košnicu. Nesretni Daniel je bio u strašnoj boli, a umro je od povreda, ali ne prije nego što je prokleo ljude koji su ga ubili i obećao da će se vratiti po svoju osvetu. Ljudi kažu da njegov duh nikada neće imati mira i sada on hoda po svijetu za cijelu vječnost, ukazujući se kada se njegovo ime zazove pet puta. Prema legendi, ako staneš pred ogledalo i izgovoriš "Candyman" pet puta, njegov lik će se pojaviti u ogledalu i ubiti te svojom kukom. Pojavljuje se krvav, prekriven pčelama, kukom na desnoj ruci umjesto šake i ni s čim drugim na umu, osim smrti.

Bloody Mary


Prema legendi, Krvava Mary je bila prelijepa djevojka koja je živjela u 17. stoljeću u gradu Idelwoodu. Često je odlazila u crkvu. Međutim, kako nikada nije imala momka nije mogla ni zatrudnjeti. No, jednog dana, to se dogodilo, međutim, Mary nikome to nije rekla jer bi je građani Idelwooda izbacili iz crkve i ubili, jer su vjerovali da djevojka koja nije imala momka, a bila je trudna, nosi dijete koje je začeto od vraga. Zbog tog su građani Mary Worth smatrali vješticom. Zato ju je Salemski sudac osudio na smrtnu kaznu sve dok ona ne prizna vještaštvo. 31. listopada je izvršena njena kazna. Građani su uzeli komad stakla i svaki se trebao obilježiti na njoj tako što bi je svaki od njih zarezao po licu. Također, pred nju su stavili ogledalo kako bi mogla vidjeti svoje unakaženo lice koje više nikada neće htjeti pogledati niti jedan muškarac. Nakon što se svaki građanin obilježio, Mary Worth je službeno bila izbačena iz crkve, te ostavljena da tu umre. U trenutku dok je gledala u ogledalo ispred sebe, bacila je kletvu na cijeli grad i njegove stanovnike i pozvala na svoju osvetu. Tada su je prozvali "Bloody Mary." Jedan od građana koji je prisustvovao njezinu pogubljenju bio je zatečen da izgovara: "Ja vjerujem u Mary Worth." Taj gradski starješina rekao je: "Članovi zajednice, djeco Božja, licemjerno je naslijediti nešto što zovemo "čistunce medvjeda". Zato ne postoji nitko među nama bez mrlje grijeha, niko od nas nije nedužan. Čovječanstvo će biti jadno i krivo." Mary su pokopali zajedno s njenim ogledalom na groblju koje se nalazilo u blizini crkve. Sljedeće jutro, Mary je zavladala umom onoga koji joj je napravo dijete i naredila mu da ubije cijelo selo komadićem ogledala koje je uzeo iz svoje sobe. Kada je shvatio što je učinio, jadnik je zakopao tijela na groblje, a sebe ubio. Budući da je pokopana s ogledalom, sada je zarobljena u njemu i traži osvetu čekajući nekoga tko vjeruje u nju i nekoga tko će je osloboditi. Na žalost, mnogi su iskusili mračnu stranu istine Maryine igre. Nekoliko jadnika je ispisalo svoja imena i imena svojih prijatelja po ogledalu i tako, vjerujući u Mary, ubrzo su se obilježili na njenu osvetu. Prema legendi, ako neko uđe u kupaonicu, zamrači je, upali svijeću, ispiše svoje ime crvenom bojom (ona simbolizira krv) i imena svojih prijatelja na ogledalu i točno u ponoć i kad je pun mjesec, izgovori tri puta "Ja vjerujem u Bloody Mary", ona će se pojaviti i ubiti ga ili uvući u svoj svijet, u svoje ogledalo.

subota, 27. kolovoza 2011.

Spiritizam


Vjerovanje u mogućnost komuniciranja s dušama mrtvih je drevno, a moderna faza spiritizma datira iz 1848. godine. Neobjašnjiva “kuckanja” u kući, micanje namještaja i zvukovi koji su postali tako nezgodni da je i spavanje bilo nemoguće, samo su od nekih fizičkih fenomena spiritizma. Spiritizam je nauka, tj. istraživanje da li zaista postoji “život” poslije života. Spiritizam je jedini način da se stupi u kontakt sa umrlima koji se sada nalaze u drugoj dimenziji. Mnogi ljudi koji su bez razmišljanja, iz dosade ili puke znatiželje išli prizivati duhove nisu imali lijepa iskustva. Prizivanje duhova može biti iznimno opasno, jer se mogu prizvati zle duše, a ne one koje se očekuju. Ali, da li je moguće prizvati duhove s onoga svijeta? Mnogi znameniti pisci, istraživači, znanstvenici i političari iz prošlosti iskreno su vjerovali da je to moguće. Iako suvremena znanost neosporava mogućnost duhovnog svijeta, drevne civilizacije i sve religije svijeta smatraju da je duhovni svijet dio naše stvarnosti. Omiljeni jezik duhova je pucketanje, udaranje, kuckanje. Praktičniji duhovi stvaraju spiritističku abecedu. Svakom slovo odgovara određeni broj udaraca koji odgovara njegovom mjestu u abecedi. (A=1, B=2, C=3,….Z=26). Duhovne osobe ne razgovaraju direktnost ljudima. Potreban je posrednik, medij, koji će prenositi njihove poruke i materijalizirati njihovu prisutnost.

Dječji duhovi iz San Antonija

Iako priča o duhovima djece iz San Antonija nije bila previše poznata izvan granica Teksasa, s vremenom je postala dio američke povijesti. Naravno nećete se samo zbog toga zaputiti u ameriku, no ako ste slučajno tamo u ovo doba godine, ne škodi provjeriti koliko ima istine u njihovim legendama. Krajem 40-tih godina autobus pun djece zapeo je dok je pokušavao prijeći tračnice na križanju s cestom na uzbrdici. Iako svi detalji nisu poznati, čini se da je autobus uspio prednjim kotačima prijeći tračnice, no zadnji dio je zapeo između dijelova drveta i tračnica. Kao što vjerojatno pretpostavljate, iz jednog smjera se začuo vlak, a panika koja je zavladala onemogućila je većini djece bijeg iz autobusa. Spasilo ih se samo nekoliko koji su izašli kroz prozor, no vozač i većina školaraca ostali su na mjestu mrtvi. Pozitivna stvar proizašla iz ovog tragičnog događaja jest to što su doneseni zakoni kojima je povećana sigurnost djece i kvaliteta školskih autobusa, no građani San Antonija uskoro su počeli viđati duhove poginule djece. Kako bi paranormalno dobilo još više na izričaju, ulice blizu nesretnog raskrižja nosila su imena žrtava, što ne bi bilo čudno da ulice nisu dobile ta imena godinama prije nego se nesreća dogodila. Još zanimljiviji dio ove urbane legende kaže kako ljudima koji zapne vozilo na istoj toj uzbrdici mnoštvo malih nevidljivih ruku pomaže pokrenuti auto. Stvar je otišla tako daleko da su neki počeli stavljati puder na auto kako bi mogli snimiti otiske. Ako im je za vjerovati u tome su uspjeli….

Čudo u Watseki

Slučajevi kada duh mrtvaca opsjedne tijelo nekog živog čovjeka su najveći misterij, trn u oku parapsihologije. Kako uđu u nas, kako opsjednu tijelo i duh, dušu i um; na ta pitanja do dan danas nije pronađen odgovor. Još uvijek nije zasigurno utvrđeno kako se duh može istjerati iz osobe koju je opsjeo. Mary Lurancy Vennum, rođena 1864. godine, bila je u središtu zbivanja u Watseki. Imala je 13 godina kada se probudila usred noći i rekla svojim roditeljima, da ne može spavati jer stalno čuje glasove. Njoj nepoznati glasovi su je dozivali. Nekoliko dana prije toga, Lurency je počela dobivati histerične napade. Došla je jednom svojim roditeljima, sva ispreplašena te im je rekla da vidi Boga, nebo, anđele, ali i ljude koji su mrtvi, a koje je poznavala dok su bili živi. Nakon više histeričnih napadaja, ispuštanja krikova kakve ljudski glas ne može proizvesti te pričanja na jezicima koje “samo Bog može razumjeti”, govorila je da njome vladaju zli duhovi, ali da je jedan koji joj je želio pomoći otjerao ve “zločeste”. Čak je znala i ime tog duha, Mary Roff. Mary Roff je bila kćerka njezinih prvih susjeda. Umrla je u 18. godini života. Za vrijeme svog kratkog života u okrugu Watseke postala je poznata po duševnoj bolesti, ali i vidovnjačkim sposobnostima. Njen duh je opsjeo Lurency na cijela tri mjeseca. Za ta tri mjeseca, Lurency se preselila u kuću porodice Roff. Ona je potpuna postala (osim fizički) Mary Roff. Poznavala je svaki kutak kuće, prepoznala je sve svoje školske prijatelje, svoje igračke. Nije bilo dileme, Lurency je postala Mary. Nakon ta tri mjeseca rekla je “svojim roditeljima” da mora ići i da će se Lurency ponovno vratiti. U trenutku kada je to rekla, legla je, sklopila oči i nakon nekih sat vremena ponovno ih je otvorila. Lurency se vratila.

Ukleti Holandez


Ukleti Holandez je ukleti brod koji nikada ne može doći u matičnu luku nego mora ploviti preko svih sedam mora zauvijek. Engelski naziv za Ukletog Holandeza je Flying Dutchman i pravi bi prijevod bio Leteći Nizozemac, no kod nas se ustalio naziv Ukleti Holandez, a ponegdje čak i Leteći Holandez.
Radi se o brodu. Obično ga se može vidjeti u oluji obasjanog sablasnim svjetlom. Ako se približi drugom brodu, njegova će posada preko novopridošlog broda pokušati poslati na kopno pisma upućena ljudima koji su odavno umrli. Prema nekima, priča je nizozemska. Drugi tvrde da je zasnovana na engleskom romanu 'The Phantom Ship' iz 1837. No svi se slažu da se radi o brodu iz 17. stoljeća koji je pripadao trgovačkom društvu Nizozemska Istočnoindijska kompanija. Plovio je na ruti od Europe do Indije i, kada je prolazio kraj rta Dobre nade na krajnjem jugu Afrike, zapao je u oluju. Tada se kapetan zakleo da će obići rt, pa makar morao ploviti do sudnjega dana. Drugi izvori kažu da se na brodu tijekom plovidbe dogodio strašan zločin, pa se posada zarazila kugom, zbog čega nisu smjeli uploviti ni u jednu luku. Od tada su brod i njegova posada osuđeni na to da plove zauvijek i da se nikada ne iskrcaju na obalu. Legenda kaže da svaki brod koji na otvorenom moru susretne Ukletog Holandeza očekuje neka strašna nesreća.
Legenda o Ukletom Holandezu pojavljuje se u mnogim knjigma, filmovima, pa čak i operama. Primjerice njemački skladatelj Richard Wagner napisao je operu pod tim nazivom. Zatim je jedna jedrilica za oceanske utrke nazvana Ukleti Holandez. I u filmu 'Pirati s Kariba: Mrtvačeva škrinja' pojavljuje se brod s tim nazivom.

Soba Anne Frank

Na našoj listi jezivih mjesta našla se i soba u kojoj se tijekom rata skrivala Anna Frank. Neki, naime, tvrde kako kad uđete u sobicu možete osjetiti hladne struje na nekim mjestima, a kad otkuca ponoć pojavljuje se i figura mlade djevojke. Većina, naravno, vjeruje da je riječ o Anni koja u trenucima ukazanja stoji nepokretna i gleda kroz prozor.
 'Zabilježen' je i zvuk kotrljanja podno stepenica, na kojima se jednom prilikom prosula vreća graha. Navodno se identičan zvuk ponavlja s vremena na vrijeme bez nekog određenog vanjskog faktora. Kako god bilo, čak i ako ne vjerujete u nadnaravno, morate priznati da kada je Noć vještica u pitanju djeluje zabavnije od zamaskiranog izlaska u lokalni kafić. A prođe li vas jeza ili žmarci na nekom mjestu, što god radili, ne okrećite se...

Dvorac Berryja Pomeroya

Nedaleko od nacionalnog parka Dartmoor u Devonu nalazi se ukleti dvorac Berryja Pomeroya. Danas romantična ruševina, ovaj dvorac iz 13. stoljeća je dom mnogim nadnaravnim događanjima, od kojih je najčešće pojavljivanje dotične White Lady. Pojavljuje se u mračnim tamnicama ispod dvorca te na vrhu dvorca. Pretpostavlja se da je riječ o duhu Margaret Pomeroy koju je u tamnicu zatvorila njena vlastita sestra ostavivši je tamo da polako i u mukama umre od gladi.